Ne može se sa sigurnošću utvrditi otkada datiraju prve tunere; straže visoke oko 16 metara na kojma su ribari čekali da tune uđu u Bakarski zaljev i povikom signalizirali onima na obali da je vrijeme za lov, ali pretpostavlja se da njihovo postojanje seže još u doba prije knezova Zrinskih i Frankopana koji su područjem vladali od 1224. do 1692. godine. U prvo su vrijeme feudalci sami lovili tune, a tek su od 1599. godine, nakon nekoliko uzastopnih loših lovnih godina, ribarima ustupili pravo ribarenja uz naplatu zakupa. Iako se vlast kroz stoljeća mijenjala, ribari su ostajali opterećeni visokim nametnutim davanjima. Godine 1918. u Bakarcu je osnovana Ribarska zadruga, jedna od prvih tog tipa na Jadranu, a prve godine postojanja Zadruge predstavljaju zlatno doba Bakarca na svim poljima života. Tijekom godina dolazi do previranja i raskola u Zadruzi, a ona konačno propada na prijelazu 1940.-1941. godine. Poremećaji izazvani ratnim zbivanjima odražavaju se tada i u ribarstvu, koje je već potreseno velikom svjetskom ekonomskom krizom iz 30.-ih godina. Iako se tridesetih godina 20. stoljeća i u našim vodama počeo uvoditi lov brodovima tunolovcima takav način lova nije zaživio u bakarskom zaljevu.
Koliki je značaj tunolov imao u Bakarcu govori i činjenica da su tunere kroz stoljeća bile važan faktor u rješavanju problema zapošljavanja mještana, što je naročito dolazilo do izražaja u teškim vremenima društvenih i ekonomskih kriza. Svaki je Bakarčan od najranijeg djetinjstva, penjući se po tunerama i pomažući u lovu tuna, sticao iskustva i osposobljavao se za ribara, bez obzira kojim će se poslom kasnije u životu baviti. Stoga se, ako nije bilo mogućnosti drugog zaposlenja, odlazilo na tunere.
Primalo se i ljude sa znatnijim fizičkim nedostacima, starije ljude te žene. Možda je najbolji pokazatelj važnosti tune u Bakarcu tradicija da se od davnina riječ tuna rijetko čula među ribarima, ona je nazivana ribom, a sva je ostala riba zvana svojim nazivom. S vremenom je stvoren poseban tunerski riječnik, pojedine riječi upotrebljavale su se samo za tunu. Tako je uz pojam riba za tunu, broj tune označavan pojmom glava (stotinu glav rib). Uz posebne izraze za tune različitih težina postojali su izrazi za težinu i količinu tuna: miljar kil (1000 kg) i miljar glav (1000 komada). Ribareva naknada zvala se miljarina, a dijelila se po završetku sezone, posljednjeg dana listopada, uz tradicionalnu feštu koja je bila tim veća što je bila bolja minula sezona tunolova. Izraz miljarina odnosio se isključivo na tune, što također upućuje na status te ribe u Bakarcu. Povik tira za zatvaranje glave tunere upotrebljavan je samo za tune, dok se izraz potež koristio za sve ostale vrste ribe. Stražar je tiral, zatiral, poplašil isključivo tune, a zaprl sve ostale vrste riba. Od ulovljene tune ribar je imao samo 35%, a od sve ostale ribe 50% dobiti.
Ušavši u Bakarski zaljev, svojevrsnu vršu iz koje su tune teže nalazile izlaz, one bi prije ili kasnije ušle u neku od tunera. Posao oko istezanja tunere bio je izuzetno fizički zahtjevan te zahtijevao više vremena, namočena mreža tunere dosezala je težinu i preko tisuću kilograma. To je značajno pojednostavljeno uvođenjem „vele migavice“, mreže kojom je vršeno opkoljavanje tuna nakon zatvaranja glave tunere. Time je znatno olakšan posao, a vrijeme lova gotovo je prepolovljeno. Mreža tunere postala je tako ograda lovnog prostora. Nakon lova tune su nošene na tabarinu, manje količine tune su nosila djeca, a veće količine su bacane u barku te njome odvožene. U tabarini se radio završni dio posla, čišćenje tune.
U Bakarcu su lovljene tune težine raspona od 3 do 300 kilograma ili prema lokalnim izrazima, od lukića (4-5 kg) do kadavera (preko 150 kg). Ipak, 70% ulova činile su tune težine između 4 i 10 kg. Takve tune pogotovo su se lovile u drugom dijelu sezone tj. u glavnoj sezoni u kolovozu i rujnu. Tune veće od prosjeka lovljene češće u proljetnom dijelu sezone. Godina 1928. zapamćena je po obilnom ulovu. Obzirom da je 90% tune bilo težine 4-5 kg, zvalo se to leto lukići. Te su godine prve glavnosezonske tune ulovljene tek 1. rujna na Kavraniću kada je ulovljeno 1070 komada lukići. Od tada je dan nalog da se tunera te sezone više niti ne zatvara za manje od 50 glava tuna. Iste je godine ulovljena najveća tuna za koju se zna u Bakarcu. Po izuzetno lijepom i toplom listopadskom vremenu uhvaćeno je na Sridnoj devet tuna ukupne težine 2769 kilograma, a najveća je tuna težila 306 kg.
U Bakarcu su lovljene tune težine raspona od 3 do 300 kilograma ili prema lokalnim izrazima, od lukića (4-5 kg) do kadavera (preko 150 kg). Ipak, 70% ulova činile su tune težine između 4 i 10 kg. Takve tune pogotovo su se lovile u drugom dijelu sezone tj. u glavnoj sezoni u kolovozu i rujnu. Tune veće od prosjeka lovljene češće u proljetnom dijelu sezone. Godina 1928. zapamćena je po obilnom ulovu. Obzirom da je 90% tune bilo težine 4-5 kg, zvalo se to leto lukići. Te su godine prve glavnosezonske tune ulovljene tek 1. rujna na Kavraniću kada je ulovljeno 1070 komada lukići. Od tada je dan nalog da se tunera te sezone više niti ne zatvara za manje od 50 glava tuna. Iste je godine ulovljena najveća tuna za koju se zna u Bakarcu. Po izuzetno lijepom i toplom listopadskom vremenu uhvaćeno je na Sridnoj devet tuna ukupne težine 2769 kilograma, a najveća je tuna težila 306 kg.
Specifičnost odnosa Bakarca i tunera evidentna je kroz mnoga stoljeća njihovog postojanja. Tunere su bile pristune u kućama Bakaraca u ljetnim danima intenzivnog lova kao i zimi dok se čekao početak nove sezone lova. Svaki izraženiji lovni manevar na tunerama izvlačio je mješane na more i svaki značajniji lov značio je feštu cijelog mjesta. Lov tuna živjelo je čitavo mjesto.
